Skovana od vremena

Osvrnut ću se na časni hadis Muhammeda, alejhisselama, kojim nas odgaja i uči najljepšim osobinama :

"Nije naš onaj koji nije samilostan prema mlađim i ne poštuje pravo starijih među nama". (Prenose ga Ahmed i Hakim, sa sahih-senedom)

Osvrnut ću se, ali  iz ugla jedne obične žene, muslimanke , majke i supruge, a ne  vrstom tumačenja kojim se bave učeni ljudi, na njima svojstven i prikladan način,zaduženi tim emanetom zbog darovanog im znanja.

Kod nas je nekako uobičajeno da svi volimo djecu i da djeca imaju ( još uvijek neku dozu) poštovanja prema starijima.

Period u kojemu izgleda kao da smo zaboravili na ovaj plemeniti hadis je onaj, kada mladi stasaju za brak i odluče se na vjenčanje. Aman , to nekad zna izgledati kao da su svi pomahnitali ! Lijepo je kad su stariji i mladi na 'istoj valnoj dužini', pa je nesporazuma manje. Ali, šta kad se desi da su mladi malo 'napredniji' u vjeri, ili ( da Allah sačuva) u nevjeri ?No, ja ću se ovaj puta osvrnuti na ovaj prvi slučaj, jer , hvala Allahu, mnogo je naše omladine krenulo putem naše lijepe vjere, a roditelji su nekako zaglavili ( potpuno ili djelomično) u Jugoslavenskoj 'školi ličnosti'.Kažem za one kod kojih je takav slučaj, a ne za one koje njihova djeca ,u zanosu početničke snage imana, tako okarakteriziraju.

Najprije moramo znati da nas stanje naših roditelja ne izuzima od obaveze da im činimo dobročinstvo. Nismo dužni poslušnost u onome u čemu je  neposlušnost Stvoritelju. Ipak, to 'ne slušanje' treba da bude na način kako Ibrahim , alejhisselam, 'nije slušao' svog oca Azera. Nije se klanjao kipovima, ali je, iako je upravo Azer izrađivao te idole , pri obraćanju svom ocu koristio najljepše riječi. Zvao ga je 'babuka'. Moderni bi rekli 'tatica'. Tepao mu je s poštovanjem. Ne s poštovanjem prema njegovom činjenju širka, već prema njegovoj ulozi roditelja, koja mu je darovana od Stvoritelja.

Tako, kad krenu pripreme za jedan od najvažnijih koraka u životu, treba da se sjetimo da sva ona sila običaja koje nam pokušavaju uplesti u samu ceremoniju vjenčanja, zahtijeva golem sabur. I da je već tu ispit naše zrelosti. Šerijjat ne negira običajno pravo ukoliko se ne kosi sa šerijjatskim propisima. I utoliko mi treba da imamo tolerancije prema takvoj vrsti običaja. I sabura u trenutku kad strininog djevera snahe sestrična uporno ne dozvoljava da na svadbi bude baklava, kako mlada želi. Ne ! Ona tvrdi da to 'nije red' , da im ne bi 'životni put bio posut kamenjem kao baklava orasima'...ccc...Mlada bi tu trebala slatko da se nasmije i da kaže "Ali ja volim kamenje, uči me da ga zaobiazim, prelazim, a bome posluži i da nekog zakamenjam", i okrene sve na šalu. Jer, što pametno se može reći na takve gluposti ? Već svojom umilnom  upornošću da bude baklava poslužena, ona je rekla da ne vjeruje u te gluposti, već u  Kader Onoga Koji uređuje sve  što je stvorio. Ali, često se desi da mlada pukne na te budalaštine, i okrene  grubo dokazivati kako su običaji glupi, kako nemaju pojma strine i tetke, kako su džahili i tako dalje. A vidite, mlade moje, kada su Poslaniku, alejhisselam, donijeli svileni ogrtač kao poklon...on nije drekom i vikom protestirao protiv onih koji ne znaju da je  muslimanima ( muškarcima) zabranjeno da nose svilu, niti je rekao : Znate vi, al namjerno provocirate. Ne ! On je prihvatio poklon, da ne uvrijedi darivatelja. A onda klanjao jedan namaz u njemu. I nakon toga ga je poklonio ženama, kojima svila nije haram. I svojim je ponašanjem sve rekao ! Pa, ako slijedimo Njegov časni sunnet, ne bi li se on trebao čitati iz našeg ponašanja ?

Onda dalje krenu planovi kako će  mladenci provesti tu prvu večer. Svekrva zove komšinice da 'vide mladu' , rodice da daruju, i tako dalje. A mlada bi najrađe vidjela gdje će živjeti, i  klanjala sa svojim mužem dva rekaata namaza uz dovu za hairli brak. Ne da svekrva ni čut' , jer 'sramota je'. Mlada je nervozna. To se kasnije kroz cijeli život pripovijeda kao 'od prvog je dana smrknuta'. Onda mlada supruga nagomilava u sebi ljutnju zbog svih nametnutih protokola koje nije željela, jer je to ipak njen dan ! Nakon nekog vremena će mužu reći kako njegova mama sve mora upropastiti svojim mudrovanjem...a on će njoj reći kako je već prvog dana znao da će punica zabadat nos u njihov život i dirigirati sve stvari, jer je on htio da ih na vjenčanje vozi njegov brat u vjeri, a punica je inzistirala da to bude mladin rođeni brat... Vjerujte da od takvih gluposti mnoge parove godinama glava boli i da preko takvih sitnica klijaju i bujaju teški problemi u braku. Nije stvar jednog ili dva događaja, već što mladenci grade svoj stav prema novoj porodici i okolini koja je za njih nepoznata, pa samim tim imaju strah i oprez od svih i svega.

Idealno je ako mladenci imaju svoj stan. Ovo ko fol 'odjeljivanje' u Bosni, gdje žive na prvom katu kuće, dok su najčešće njegovi roditelji iznad njih ( a i da su njeni, ista stvar ), nije nikakvo odjeljivanje ukoliko se ne poštuju granice privatnosti i tuđih prava na samostalno vođenje porodičnog života. Tu se zna dešavati da  upada u život tko, kad , i za što hoće. Ljudi nemaju ni razumijevanja ni poštovanja prema mladima. A ni mladi ne uzvraćaju puno bolje, jer smatraju da ' s takvim osobama ne možeš drugačije'. No, o životu u zajednici ćemo nekom drugom prilikom, ako Bog da...

Vjerujte mi, iz iskustva mnogih ispričanih priča vam kazujem, dan svadbe se pamti duuuugo... i dok god se ne raščiste mnoge zamjerke nastale još tog dana, u mladima tinja neka netrepeljivost. Ona se vidi na licima, stvara se negativan naboj prema starijima, a oni to opet tumače kao bezobrazluk i nepoštovanje.

Moramo biti izuzetno oprezni pri tim prvim koracima u brak, kako mladi, tako i mi stariji. Jer, davno su umrla vremena kad nije bilo pogovora, kad se starije slušalo i uvažavalo. Isto tako, kad su mladi bili oni koji su preuzimali odmah kajase porodičnih kola u svoje ruke. Nema toga više. Pogotovo ako mladi imaju stav da im roditelji nemaju pojma, ili su 'džahili' , a roditelji imaju stav kako mladi nemaju pojma, jer su 'zeleni' a uz to su im 'vehabije isprale mozak'. Ipak su istovremeno ti 'džahili' dobri da im kupe stan, plaćaju fakultet ili čuvaju djecu dok oni rade. A i ti 'zeleni vehabije' su dobri da se na njih računa u bilo kakvoj potrebi, pogotovo u starosti. Pazimo jedni druge ! Poštovanje starijima je obaveza, pogotovo roditeljima ! Nema izuzetka ! A i milost prema mlađima je obaveza, jer smo i mi nekad bili mladi i ne smijemo si dozvoliti da zaboravimo da nam je tada krv življe i s manje sabura tekla kroz vene . Molim Allaha da popravimo naše međusobne odnose, kako bi se stanje u našim obiteljima popravilo. Jednom narušeni odnosi , teško ikada više mogu biti  kvalitetni. Pri prvoj nevolji, isplivaju sve zamjerke na površinu, makar bile stare desetljećima .Zato je važno da pomognemo mladima da ne ponove naše greške, a pogotovo da mi sami ne budemo uzrokom netrepeljivosti među njima.

 Vaša sestra Ammara :)

 Nedavno sam pisala o tome kako je u ovoj državi teško biti 'podoban' ako imaš imalo samosvijesti. Bilo kakve. Pogotovo nacionalne. Vjerske, da ne govorimo.

Ah, da...ovdje se, kao nigdje, to dvoje izjednačava.

Tada, u trenucima zaprepaštenja nad smjelosti prljavih ( moralno i etički) obraza da galame na žrtvu što se branila,razmišljala sam, ima li nešto što bi se moglo učiniti da se pokuša ovdašnjim ljudima reći da se trebaju osloboditi tih iracionalnih strahova od drugih i drugačijih. Mašina je to , koja se žestoko zahuktavala 50, a onda sljedećih 20 godina 'malo' konkretnije.

Došlo mi je da, kao što dijete zove  babu u  prilikama kad se nađe pred jačim  vršnjakom,ili slabijim sa renomiranijom podrškom,a  koji je uz to bezgranično bezobrazan,viknem :

"Fatmireeeeeee ! Oooooo, Fatmireeeeee !"

( Ah, kako je samo nasilnom i razmaženom derletu teško kad čuje da ovaj 'mali' ima koga zvat!)

Mislila sam, on bi to znao lijepo obrazložiti svima, bez obzira na ime. Činjenicama, kao Bošnjak, što postade sinonim za Bosanac. Nikom ne sporeći pravo, istovremeno inzistirajući na svom pravu.

Lažu svi koji kažu da nam u Jugi nije bilo bolje ! Jašta je neg' bilo...onaj dio 'socijalistička' je zaista funkcionirao. Imali smo svi besplatno školovanje do mile volje. I zdravstveno osiguranje nije bilo upitno. Krali su gotovo  svi, ne samo foteljaši. Svjesni da kradu svoje, jer nitko nije utajivao obavezna davanja. Što dao, to ukr'o, tako nekako... Dovoljno da se narodu 'poda' hljeba dostatno da se oči moraju zatvorit pri snažnom stisku vilicama da sažvače blagotvorne zalogaje nakon rata i 'gladnih  godina'. I da se zanemari da je 'socijalistička' bila samo paravan za 'komunistička', koja je bila i majka i otac svemu i svakome...ili si bio siroče. Ili pastorak.Neželjen, naravno.

Šutjeli su svi, jer nisu bili svjesni kao Mustafa Busuladžić , rahmetli.( Ili im jednostavno nije bilo važno, misleći da će to sve proći 'nako). I ostale glave koje je mrak komunizma sasjekao. A vama, udovi, eto vam pa se bartljajte. Niko vam ne brani. Bez glave nemate mozga, i to je bio  jedini cilj. Uspješno realiziran. Al, eto ti belaja, namnožili se muslimani u trenutku kad su bElosvEtske sile imale druge planove ! šta će im Turci usred Europe ? O vremenu klanja neću pisati.

Na isti način se danas  nastoje sasjeći glave. Da redam imena ? Ma, već su narodu dosadni ! Daj malo Hayat folka, udri brigu na veselje !

Neće se pobuniti, nego će pomoći u guranju glava naših tijela u blato. Ne bi li se što prije udavili, da ne smetaju onima koji bi 'normalno' živjeli. A to podrazumijeva da budeš Bošnjak na papiru, koji će učiti povijest napisanu rukom agresora.Ili  jugonostalgičar, ne želeći progledati da vidiš da nostalgijom za vremenom  'samoupravljanja', ustvari žališ za politikom pokušaja da se izjednače svi, i da se onda lijepo odstrane oni manje isti.Najbolje ih je ugušit što mekšim jastukom.Da misle da im je fino i da su udobno smješteni.

Metoda stara  skoro 70 godina, još uvijek pije vode u Bosni i Hercegovini. Da pije...loče ! A Bošnjaci su im šutnjom dali do znanja da će i dalje lokati. Vodu, naravno. Do vremena kad opet bude potrebno da  im se drugi , ovi koji ih takvom vodom pojiše, naloču  krvi.Ovo je zemlja sa najvećim brojem dobrovoljnih davatelja krvi !

O tome kako se dešava nešto neprilično i za mahalske razmirice, a kamoli za visokoobrazovnu ustanovu ,može se ovih dana čitati u Avazu - link

Viđenje studenata , iz prve ruke, možemo pročitati  napisano rukom jedne od njih. I kroz taj tekst ćemo saznati da je pokušaj Fatmirove diskreditacije kao čovjeka ( jer ovdje se o tome radi, doktorat nije za 'manje iste' ljude), samo vrh ledenog brijega.

Moja draga prijateljica Aida Sadiković, kazat će o dešavanjima unutar zidova, koja su blagoslovljena od onih koji si uzimaju za pravo ocjenjivati nečiju podobnost. Koji mahalizam !

Tekst : Fatmirova Nečista krv 

Ukoliko niste čitali Orwellovu 'Životinjsku farmu', onda ne znate da je to najdeblja razglednica BiH na svijetu !

Trrrrllll, trrrrlllll, trrrrllll...

Mogu misliti kako je nezgodno kad ženi zvoni umivaonik u kupatilu, ili čak kada, da drugo ne spominjem, a ona ne može ući da se javi...Netko je već unutra ! Kako užasavajuća situacija ! :DDDD

Ili muž, nestalo mu kredita na računu, a poslao bi SMS šefu, da će sutra kasniti na posao zbog nekog zadatka koji mora  ispuniti za firmu. On potraži suprugin telefon, kako bi na vrijeme opravdao kašnjenje, ali ga ne može naći... Draga je u kupatilu, i on bi je pitao gdje je ostavila telefon, ali...čini se sa je 'sišla s uma', jer sama sa sobom se smije i nešto šapuće u 'banji'.

Jednom sam imala priliku slušati predavanja na temu fikhskih pravila u svakodnevnom životu. Između ostalog, govorio je profesor o  dovi prilikom ulaska u WC, kojom se traži zaštita i priprema svijest da idemo na mjesto gdje živi sva vrsta pogani. Kazao nam je tada da nije dozvoljeno baviti se nečim drugim dok insan obavlja svoje prirodne potrebe i time odugovlačiti boravak na tom nečistom mjestu. Naveo je kao primjer ono što je nekad bilo često za čuti , a to je da neki ljudi 'tamo' , za vrijeme 'onoga' ,čitaju novine. Rekao je i da nije dozvoljeno govoriti, osim u nuždi. Znamo da meleki pišu svaku našu riječ. Pod znamo , mislim na vjerujemo .

Heh, nije u to vrijeme bilo mobitela, pa nam nije profesor rastabirio, je li ok da se čitaju ili pišu poruke, da se 'razuviđa' fejsbuk, ili malo promuhabeti, tko zna s kim...Valjda zato mnogi ljudi jednostavno ne ubrajaju mobitel u općenita pravila ponašanja u toaletu. Ili ga smatraju normalnim asesoarom , bez kojeg  se ne bi sjetili oprati ruke ?

Ma ne, ni jedno ni drugo...

Nego ga valja maknut od žene/ muža / djece / mace /  papagaja....

Uspjela nas je moderna tehnologija izdresirati, iako je napravljena da mi programiramo nju. Najprije nas je , nevaljalica jedna, navikla na komociju anonimnosti. Uh, kako su se mnogi ljudi tu napokon razdiHali !

Putem nje, može Kemo bit Sandokan, ili bolje Robin Hud. Ili Ivo može biti Supermen. Ili Šemsa  jednaka Anđi Đoli.Pa čak i Ane ista ko Merilin Monro, dok je bila živa.

Ako nisi potpisan/a, možeš pisati što hoćeš, predstavljati se kao bilo tko , bilo kojeg spola i orjentacije ( ma u kom smislu). I tako ta  bRezobrazna tehnologija, učini da u komociji anonimnosti zaboravimo da smo odgovorni za svaku riječ, ili svaki postupak. A onima ( Kiramen Katibin se zovu ) koji pišu, nismo i ne možemo biti anonimni. Sretni to ne smetnu s uma, jer taman i da nismo obaviješteni da su prisutni, imaju onu ljubav i stid pred svojim Dobrim Gospodarom.

Dosadilo je i to krijumčarenje mobitela  ljudima, jer je okolina skužila da tu nešto smrdi ( i kad nije  u ćenifi ) , da slušaju pitanja i iščuđavanja, pa su sebi mnogi od njih nabavili još jedan mobitel i broj za kojeg ovi pitalčine dabil pitalčine neće znat . Eh, eto im sad !

Taj ostave na poslu, u autu, ili gase i kriju po torbicama kad dolaze kući. Valjda. Uglavnom, nešto,bitno da je  'privatna stvar ostala privatna stvar'...Koja stvar ?  

A onaj pratioc u wc, on noću ide duboko pod jastuk, ili najbolje, ako piđama ima neki džep....Hhhhhh, koje dohakavanje 'guračima nosa u privatne stvari' !

Dakle, 'kultura' nalaže da suprug ne smije znati , a kamoli barnuti u sadržaj mobitela svoje žene. I obrnuto. Onda i djeca počnu isto tako kriti od roditelja, jer je to normalno.

Pošto smo se odškolovali za višu tehnologiju, moramo znati da je to malo opasnija zvjerka. Tu ne moraš kupit dva kompjutera da imaš četERES  fejsbuk profila i bar toliko mail adresa. Hooojj ha, udri ! Bitno da niko ne zna šifre, ili čak korisnička imena.

Desilo se jednom da je jedna hanuma , sjedivši kod kone na kahvi, ugledala  na monitoru kompjutera , na početnoj stranici fejsbuka , sliku svog muža. Međutim, nije bilo njegovo ime. Njenom se iščuđavanju čudila kona, jer je mislila da ova zna kako joj se muž zove. Mislim, kad već komšiluk zna... Mada, jest da je kulturno da se ženi ne govori da joj se muž zove nekako kako se ne zove, kad je već on odlučio da tamo bude neki drugi frajer.

"Bona, pa ovo je moj muž, otkud ti on ?"

"Ma, ovo je profil od mog muža, on ga ima u prijateljima."

" A što mu je 'vako ime ?"

" Ma, nije to ništa, bona, ima on još nekoliko profila, pa da ne bude da je sve on, svugdje se drugačije zove..." u nezgodaciji će ova, u mislima udarajući se po ustima što 'slučajno' reče previše..

"Pa, zna li gdje se kako zove, ja ti se u ovo ne razumijem ?"

"Šta ja znam...a normalno je da zna, valjda..."

"Kako se tvoj tamo  zove ?"

"Pa, ovako kako se zove."

"Kako on nije promijenio ime?"

"Nema potrebe.Bi mu razbila kompjuter od glavu !"

"A moj ima?"

" Hmmm...ma , pitaj njega, živa bila !"

"Kako ću ga pitat, kad on kaže da toga šejtana ni neJma ?"

" Bome, kad bi meni moj sakrio profile i šifre, ja bih ga odmah ostavila !"

"Jah, je li ? A imaš li ti ovo, kako to 'hoda'  ?"

"Imam."

"Znači, kad ja napravim, samo te nađem po imenu, je'l ? "

" Ma ne, ja se tamo zovem Sazvježđe Malog međeda "

"Ah ?"

" Ja...al nemoj govorit svom, da ne kaže mom...Šta mi on mora sve znat !"

I tako, dan za danom... postade normalno da je sve normalno.

Dobre, stare novine.... Od zla uvijek ima veće.

Tko ima potrebu i zašto, i što to uopće, kriti od supružnika ili djece ? Svatko neka razmisli o odgovoru. Možda i meni netko dokaže da je to normalno.

Da, bitno je naglasiti da je zbog šutnje i prihvatanja nenormalnog kao nešto što je normalno, jer 'ko smo mi da nekom govorimo' ,ova  nastala situacija takva da je sad teško odvojiti žito od kukolja. Sve se trpa u isti koš. Jedni su dali za pravo svojim djelima, a drugi šutnjom na to.

Ako , govoreći da je kaljuža to što jest, ne možemo popraviti druge , ponajprije svoje bliske poznanike, bar možemo zadržati u svojoj svijesti da je tako kako je, a ne izjednačiti dobro i zlo. Pobornici ušutkavanja najviše rade upravo na tome da nature mišljenje kako ne treba ništa reći 'jer i ti sutra možeš biti takav / takva'. Da je to tako, nikad nijedan hadis ili ajet ne bi do nas stigli.

I ashabi, na kraju krajeva, i poslanici, bili su samo ljudi. Nisu bili meleki. Kao što ni mi nismo. Sad, na vjernicima je da izaberu. Hoće li općenito govoriti i pozivati na ostavljanje loših ponašanja, po cijenu da ih optuže da se prave čistunci, ili će šutjeti, dok ne srastu sa nastalim ozračjem nenormalnog koje je normalno, pa da im isti ovi ušutkavatori jednog dana mogu reći "Eto, vidiš da ste svi isti !"

P:S: Ljudi koji ne razlikuju konstruktivnu dijagnostiku i kritiku stanja u društvu, i osuđivanje ( ccccc) i prozivanje pojedinaca ( pojma nemam otkud im tu uopće ideja o tome ), vjerovatno su između redova pročitali svoje ime, iako ga ja ni sama ne znam, a i da znam, ne bih ga napisala, jer nije moje da to činim. Nadam se da će biti od koristi svima nama, ako Bog da, da uvidimo svoje ili općenite greške. Mrzim davati PS-ove ,ali nek se nađe za one koji ne razumiju francuski, pošto izgleda da na tom jeziku pišem, a ni znala nisam !

Čovjek, kada uđe u prostor koji zaudara, najprije mu je jako neugodno. Vrijeme adaptacije je kod nekog kraće, kod nekog duže. Uglavnom, nakon zadržavanja u takvoj prostoriji, nos prestane osjećati smrad. Kažem nos, jer je on najistureniji, a u biti, u pitanju je mozak. Mozak prestane prepoznavati smrad kao smrad, i svrsta ga u "normalno".

Mislim da je potrebno u životu , zbog sebe prvenstveno, povući crtu i dobro razumjeti što je osuda drugih ljudi, a što osuda određenih djela ili ponašanja.Ukoliko ne budemo znali što je javno zlo koje treba takvim označiti,  prvi mi ćemo s vremenom početi to zlo smatrati nečim manjim. Ili normalnim.

Dešava se, međutim, da se ljudima koji etiketiraju blud kao blud, pokuša inputirati kako se prave čistunci. Kako ljudski ! Naravno, lakše je nekome tko se gnuša nad bludom kazati kako "nikad ne zna da neće i on sam biti bludnik", nego analizirati sebe i prepoznati problem, koji se najčešće može riješiti. U prošlom tekstu sam iskazala revolt prema psihološkom dresiranju kroz igru riječi. Jasno sam kazala da se netko tko upada u internet flertove ne može zvati onim tko je iskreno želio nešto drugo, pogotovo biti u misiji pozivanja na dobro i odvraćanja od zla

Onda  se pokuša ljudima koji garantiraju da su iskreni vjernici, sve dok su takvi ( a svojim izborom su takvi, jer im je darovana uputa koju nisu zanemarili ) , reći kako ' naivno garantiraju za druge'.  Jasan je cilj ! Prestani garantirati da je iskrena predanost vrijednostima ( moralnim i etičkim) islama, kao i svih drugih kodeksa ponašanja ( u tome se malo koja kultura ili religija razlikuje)  , garancija za očuvanje zdrave , moralne ličnosti !

Nikako ne treba da vjernike buni ovakav  pokušaj, jer napad je najbolja odbrana. Ja za svoje stavove imam argumente u koje vjerujem više nego ičem i ikom.

Kur'an i sunnet.

Ja nisam prezent Kur'ana i sunneta, osim koliko sam u potpunosti izrealizirala sebe kroz ta dva mjerila vrijednosti. A pitanje je jesam li uopće. I bilo tko na svijetu. Ali Kur'an i sunnet jesu jasno kazali koje je voće zabranjeno, pa čak je postavljen i preventivni zakon koji služi nedolaženju u iskušenje da nam se to, baš to voće 'našmiga'. U skladu s tim, dozvoljeno je kazati što je zlo, a što dobro.

Ukoliko budemo , zato jer smo i sami skloni greškama, šutjeli na ovakve pojave u društvu, mozak će ih vremenom početi prepoznavati kao normalne.

Osuda nekoga nije isto kao i kritika  ponašanja. Navela je moja voljena seka, bloggerica  Dženy jednu predaju, na  koju se dugo vremena  i ja pozivah. " Neće čovjek umrijeti dok ga ne stigne grijeh zbog kojega je drugog čovjeka kudio."  Čula sam  nekad ranije razne  varijacije na tu temu. Čak se nekad ,( bar meni ) govorilo da je to hadis.

Nije hadis. Ali je pouka u toj izreci golema i treba da se navodi kao upozorenje, da se ne bi insan uzoholio nad nekim. Dakle, ne kuditi ljude, nego riječima razgraničiti dobro od zla.

"Ako vidis neko zlo otkloni ga rukom, ako ne rukom onda rijecima, a ako ni rijecima ne mozes onda bar preziri ga u srcu.A  to je najslabiji vid imana." Ovo je sahih hadis, bilježi ga Muslim.

Razmislimo : Da je poželjno ne reći istinu o tome kako su određeni postupci pogrešni, prvi bi poslanici šutjeli. Ne bi nam ni dostavili poruke Svevišnjeg. Bi li uopće bile objavljene Knjige ? Bi li se reklo :

 "Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete..." ( Ali Imran, 110.)

U valu osuda kako se "pravimo čistunci", kojima pokušavaju začepiti usta vjernicima, lahko je da se insan koji se boji oholosti i samodopadnosti , izgubi. Rađe šuti, nego da 'ispadne' kako se smatra boljim od drugih. Jer znamo hadis koji kaže : "Dovoljno je čovjeku zla da omalovažava svoga brata." Ali, mi uopće ne treba da se hvatamo u tu paukovu mrežu šejtanovih spletki. Mi imamo jasne vodiće, Kur'an, koji nije običan govor, već Riječ Uzvišenog, Tvorca svega stvorenog. Imamo i hadise onoga koji nije govorio po hiru svome.

Mi, kao ljudi, ne treba da sudimo ljude. Mi ne znamo kakvo je čije srce, niti kako ćemo mi ili netko drugi skončati. Međutim, na javna i pogrešna djela jedni druge treba da upozoravamo i da ukazujemo.

Treba li čekati da budem bezgriješna, da bih rekla da je alkohol zabranjen i da vjernik koji ga pije, ili nije upoznao svoju vjeru, ili se oglušio o propise? Onda to nikad ne bih rekla, a u tom slučaju, šta je sa hadisima i ajetima koje sam navela ?Nisu objavljeni pticama, nego ljudima koji su bili i uvijek će biti grješni ! Obaveza mi je, ukoliko mi alkoholocugač iz primjera pokuša kazati kako je 'išao po sok , pa slučajno kupio pivu',  da u njemu prepoznam smutljivca, ili onog koji sam sebe laže. Radi sebe. Radi moje djece.A , da...voljeli bi svi mrzitelji čistoće da mi svi lijepo zatvorimo oči i pravimo se budale. E, neće moći !

"O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. - A Allahova dobrota je neizmjerna. " / El-Enfal, 29./

Nedajte da vas bune pobornici gašenja svjetla, drage moje sestre ! I drage sve vi, čestite, moralne duše !

Ne volim priče o tome kako je internet kriv za sve ! Možda i sama nekad tako 'zvučim' u tekstovima, ali uistinu mi je namjera ukazati da smo mi mozgovi koji upravljaju mašinama, a ne obrnuto.

Internet , naročito društvene mreže, samo su naša lična karta. Onakvi smo kakvi smo i to nam se jasno pokaže. Svak će dobiti što želi i naći što traži.

Svojedobno sam čitala na netu neki tekst o tome kako je jedna žena stradala od interneta. Aman ... Jes' živahan taj internet, sam za nama trči ! Kako tad, tako i danas, jednostavno ne vjerujem u naslov :

"Ušla sam na internet kao daijka  , a izašla kao bludnica ".

Možda je ta priča istinita. Možda je pokušaj slikovitog prikaza onoga što bi se moglo desiti nekome , ako zaboravi na granice morala i etike.Ono u što ne vjerujem jeste da je ona ušla na internet kao daijka.

Možda je mislila da je ušla na internet kao daijka, ali definitivno njeni nijjeti i svijest o tim nijjetima ( namjerama ) , nisu bili dobro  utvrđeni.

Svaka od nas, običnih vjernica, dobro zna koje su granice dopuštenog, odnosno, moralnog ponašanja jedne muslimanke.Kako za njih tek zna jedna daijka ( koja poziva na poštovanje propisa  vjere) ?

Ne mislim da će se netko svjestan što je svijet, što je internet i pogotovo svjestan što je Allahova Riječ " Ja sam doista blizu" , tek tako zaboraviti na to.

Ima među ljudima svega. Većina nas nismo ni sami sebi jasni. Normalno je da se dešavaju oscilacije u ponašanju, nekad manje, nekad više. Ali reći da je ušla s namjerom da poziva u Allahovu vjeru i na čisti  Put reda i mira, a onda ustvrditi kako je unatoč tome postala bludnica ?!?

Gdje je nestalo "NE!" ?? Tko ga je ubio, pa ga nije mogla naći ? Nemamo li dovoljno prostora za djelovanje i pisanje, čitanje i pitanja, i bez da se upustimo u nešto nalik flertu, koji bi nas odveo u daleko veće prijestupe prema samima sebi ?

Hoće li to netko reći da odrasli ljudi, pogotovo  oni koji poznaju svoju vjeru, nikako nisu u stanju prepoznati granice dopuštenog i normalnog ?

Svi mi znamo šta je flert, svi prepoznajemo ljude ( muškarce i žene ) koji love plijen. Gdje je tu nijjet, i ono "NE" ?

Ono što mi smeta u ovakvim tvrdnjama ( koje kao poučne lekcije i upozoravajuće tekstove podržavam u osnovi ) , jeste obezvrijeđivanje znanja i nijjeta.Možda je samo nespretna igra riječi u ovom slučaju u pitanju.

Znanje je najljepši i najvrijedniji imetak. Najbolja zaštita onome tko je traži. Jedino može biti da je i ne traži.

Nijjet da čovjek učini nešto iskreno radi Allaha, želeći Njegovo Zadovoljstvo, jer samo tako i sam može biti zadovoljan, velika je stavka bez koje ni djela ne mogu biti potpuna.

Sjećam se sebe iz nekih perioda kada sam nijjetila neke principe  u odgoju djece... Da, došlo je vrijeme kad je mama postala malo mamastija, pa je  oštro povučene granice htjela malo išmirglati, da djeci bude lakše. Stigli su me nijjeti i rad koji sam u njih uložila. Pomogli su me ti nijjeti, jer u njima je bereket ! U iskrenoj želji da budemo ispravni i činimo ono što je dobro je snaga koja ne jenjava lahko ! Allah neće olako prepustiti djela koja su namjenjena Njegovom Zadovoljstvu. Uvjerila sam se u to kroz vlastiti primjer, kad god sam onako insanski 'grohnula' u gaflet.

Zato, kada stvari krenu nizbrdo umjesto uzbrdo, najprije moramo ispitati svoj nijjet. A onda način sprovođenja tih namjera u djela. Pa i djela, jer ako je sve  kako treba da bude, onda ni ishod ne može biti loš.

P:S: Izgovori kako 'Nisam ja htjela, oni mi se nabacuju' su najveća glupost ikad rečena ! NEĆE nitko ustrajavati u suočenju s ignoriranjem . Uostalom, nekako se to 'bujrum na flert' da iščitati iz slova, mada ne znam objasniti kako , ali znam da je toliko otvorenih vrata zla na internetu, da nitko neće gubiti vrijeme lupajući glavom o zatvorena .

Putovala sam jučer dijelom Bosne. Lijepa je Bosna !

Primijetila sam da je najtmurnije, najmanje sunčano bilo u njenom srcu. Sredina. Tako i zovu ovo što su teritorijalno podijelili na kantone ( bez veze mi je taj izraz ! U Dalmaciji, u Istri, 'kantun' znači ćošak. Kut. Hoće li nam to netko kazati da svatko od nas čući u svom ćošku i čeka...nešto ? Ili, da je ćošak mjesto kojem pripada, pa se tako i 'vodi' u administrativnim knjigama ? )

Naime, ja sam ovdje 'došljo'. Nedavno je jedna od mojih omiljenih blogerica, Leila Pi,mlada žena koju poštujem i od koje mogu mnogo naučiti, pisala upravo o ovom 'došljo' izrazu. Kad si TO, onda si etiketiran, bezbeli, kao 'ko tebe šta pita?'

Pa, pitao , ne pitao, ja ću kazat ' ! :)

Živim u jednom lijepom mjestu, podno Vlašića. Kad sam tek stigla, mogla sam još osjetiti miris baruta u zraku.

Bilo mi je to strano, iako sam godine prije toga provela slušajući TV izvještaje o ratu u Bosni. O nečemu slušati i osjetiti dio atmosfere nije isto. Hvala Allahu, nikad nisam bila u nekoj ratnoj zoni.  Sad više ne znam što da zaključim, jesam li zbog toga više osjetljiva na strahote o kojima sam slušala, ili i dalje trebam misliti kako nemam pojma ,jer...Neki dan , slušam ( kao i nebrojeno puta do sada ), i gledam sa starom majkom neku revijalnu emisiju. Gošća je hanuma koju izrazito cijenim, i čudno koliko god da je, volim. Tetka Zilha. Direktorica Javne ustanove "Narodna kuhinja" u Sarajevu. Bile su s njom i neke gošće, vrlo ugodne gospođe. Između toga što su navodile recepte "ratnih specijaliteta", savjetovale "šta skuhati kad nemaš ništa" , spominjale su TO, od čega mi je svaki put i drago i muka. Drago mi je, jer je odraz snage ovog naroda da ni u ratu ne izgubi duh dobra i merhameta. A muka mi je od svojevrsnog DUR-tona , nostalgije, koju čujem u priči o vremenu najvećih strahota. Sve se svodi , ustvari, na žalovanje za onim zajedništvom i nesebičnosti koja se osjetila u to vrijeme. I kažu, sad imamo svega, PA ZATO  nemamo toga. Koja zabluda ! Nemamo toga, jer nemamo toga. I kvit. Nemamo razvijenu nacionanu svijest i ponos.I da... zato nam se dešava da u emisiji koja govori o siromaštvu u Bosni i Hercegovini, umjesto da se sugerira ne mirenje sa postojećim, daju recapte kako bit živ da ne dišeš.

Dakle... Odrasla sam gdje sam i rođena. Na divnom Kvarneru. Ne mogu se Allahu nazahvaljivati na tome ! Ipak, haman trideset godina bivanja dijelom kamena , postaneš kao i on. Usvojiš njegova svojstva. :) A taj kamen me naučio da budem , ni manje ni više, nego ono što jesam. I da budem čvrsta, i da se mahovinom štitim od kiše...i da ostanem jednako stabilna kada me netko udari maljem.

Učila sam život. Nikada nisam osjetila da sam drugačija. Ne kao ljudsko biće. Ali da, bila sam drugačija po tome što sam jedino ja u razredu postila uz ramazan. A ostalih tridesetak učenika je u vrijeme akšama gledalo na sat, nestrpljivi da popijem gutljaj soka na slamku. Ona bi mi zatečeni profesor ili profesorica rekli da jedem slobodno za vrijeme nastave, jer znaju da postim. Hmm... Bila je tu i jedna  djevojka,Ana-Marija, koja je rado pitala o islamu. Bila je i cura , koja je imala želju da vidi kako to izgleda iz prve ruke, pa je odlazila sa mnom u džamiju. Ustvari, mesđid.Živana se zvala. Bila je i Elizabeta , koja je u isti taj mesđid dolazila, čisto želeći da iz svojih razloga nauči arapski jezik. A taj arapski jezik, predavao je profesor Nedim, pedagog škole Nikola Tesla, koji je bio kršćanin. Volio je svoju kulturu i nasljeđe. Nije promijenio ime došavši u zemlju pretežito katoličkog  stanovništva. Nije ni Živana prestala biti kršćanka. Nije ni Elizabeta učila Kur'an, naučivši arapsko pismo..Ne znam šta se desilo sa Ana-Marijom. Znam da smo svi znali dobro tko je tko. I da nam to nije smetalo da budemo što jesmo.

Da, to se sve dešavalo za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Vjerujte, informacije o teritorijalnim pretenzijama na tlu tuđe države, nisu bile prezentirane kao to što jesu. Bile su u stilu izvještaja koje mnogi srpski narod ima i danas:' Mi smo ugroženi i samo se branimo'. No, onog trena kad je istina isplivala na površinu, nije samo Stipe Mesić rekao da su stvari potpuno drugačije, i da je njegov odlazak iz HDZ-a uzrokovan upravo time. Ne. On je izabran. Voljom većine građana koji su mislili kako on zastupa ne samo svoje, nego i njihovo mišljenje.Ljudina. Bilo je i tada ljudi kojima se nije sviđao, ali čak ni oni mi nisu rekli ni riječ, kada je mahrama zaviorila na mojoj glavi, u vrijeme tog nemilog sukoba između Bošnjaka i katolika u Bosni i Hercegovini.Nisu me gledali krivo. Nisu me napadali. I dalje su mi s jednakim osmjehom na licu govorili 'dobar dan'.

Nekad kasnije se desilo da sam, već kao majka četvero djece, otišla na liječenje u moj grad. Nikad ga nisam prestala tako zvati. I neću. Smještena sam u bolnicu. Medicinska sestra je ušla i donijela mi 'lancune' da imam na čemu čistom klanjati. Plahte, čiste i ispeglane. I rekla da samo tražim ako mi nešto treba. U sobi su bile dvije gospođe. Jedna iz Istre, i jedna iz mog grada. Kada smo razgovarale, nisu krile simpatiju prema meni, kao mladoj.Šutile bi dok sam klanjala,da me ne ometaju, a čak i zahvalile što sam ih, svojim namazom, podsjetila da se mole Onom Koji čuje. Da, pitale su me o odjeći i islamu. Rekle su da mnogo toga nisu znale. Onda nam je , zbog gužve na odjelu, u sobu došla i jedna Katica. Bila je od Tuzle. Prodala je tamo sve što ima i kupila stan u našem gradu. Ono što ovdašnji, bosanski katolici ne razumiju, je sljedeće :

"Otišla sam , jer su došli ovakvi."

Druga teta ju pita :

"Kakvi ?"

"Pa, ovakvi." I pokaže glavom na mene.

"A, vi ste, gospođo, mislili da odlazite od tuđih, a dolazite k svojima ? Možda će vas iznenaditi kad vam kažem da se mi s gospođom jako dobro razumijemo. Je, nismo iste vjere, ali ona razumije nas i mi nju. A vi ste se, sigurna sam, bolje razumjeli sa ostalim Bosancima."

"Ja sam Hrvatica."

"A odakle ste ?"

"Pa, iz Tuzle, rekoh vam."

"Vidite da ste Bosanka."

Jah... Kasnije se desilo da je čak i ta teta, koja je bježala od 'ovakvih kao ja', to jest muslimana, našla mene da mi priča o svemu što joj nedostaje, o tome kako ona razvija pitu i pri opisu njenog ukusa govorila je "mašaAllah!".

Ovo mjesto u kojem živim, neki je dan obilježilo godišnjicu oslobođenja. Oslobođenje od fašizma i četništva, ustaštva, pljački i silovanja svojih komšija . Djeca tih komšija doživljavaju odluke svojih roditelja, da ne budu patriote u svojoj domovini Bosni, već da budu Srbi i Hrvati , te da im smeta uspostava suverene države Bosne i Hercegovine, kao ' vi ste nas otjerali  '. Zbog toga, jer tada njihovi roditelji nisu reklu NE fašizmu, jer ih je netko slagao da imaju drugu domovinu, oni se osjećaju prognanim. I ne slave oslobođenje. Čak štoviše, negdje 'od tamo' , galame na one koji slave prekid dranja kže sa živih muslimana ( ovo sam čula iz prve ruke, od žene onoga kojemu su to radili ). Nekakva glupa grupa na glupom fejsbuku, samo je odraz naših stvarnih stavova. Nije smetalo da se Bošnjaci i jugonostalgičari prostiru čestitajući Uskrs i Vaskrs, pokušavajući u svakom slovu napisati 'volimo vas više nego ove došlje, nek ste nas i klali'. Ne, to je kultura. Ali kada je čovjek koji je možda i najviše učinio na promociji ljudskih vrijednosti kao univerzalnog pravila za sve  među kojima živi, napisao da čestita Dan oslobođenja, nastala je čorba od jezika.

Od izjava kako su svi osloboditelji ratni zločinci, a 'balije' to nepravedno kače njihovom Karadžiću, do onih kako je novi ( stari ) obnovljeni Dom kulture ( fasada mu je bijelo smeđa sa dodatkom zelenih dekoracija) mogao biti zeleniji, onih izjava tipa 'niste se oslobodili, čekamo priliku' i tako dalje. Da, administratori su obrisali čestitku za Dan oslobođenja, ali ne i one sve moguće čestitke vjerskih ( čitaj 'nebalijskih' ) praznika, izbacila 'nelojalne  toleranciji i kulturi '. Rekla da nema veze što su im Srbija ili Hrvatska , te pokojna Jugoslavija domovine ( ne znam tko ih je od njih uopće vidio ),i što žive svugdje , samo ne ovdje,  ali svi koji su preživjeli i žele se sjećati nepatvorene povijesti kao učiteljice života, a još kusaju sudbinu ovog napaćenog naroda su... bolje da ne napišem šta im izgovoriše.Ova je grupa samo potvrdila da prošlost nije prošlost, već sadašnjost, ma koliko mi željeli prevazići bolne rane.

Nije mi ni malo neobično za ove jadnike bez identiteta. Žao mi je što su se ljudi , Bošnjaci, povukli kao I uvijek, a oni koji nisu, upili su projugoslovensku ideologiju do sljedećeg “udri brale “.Kako glupo, pa mravojed i jež nisu nikad bili isto i jedno, ali jesu i bit će noćne životinje.

Recept za mir ? 

Nisam mrzila želju Hrvatske da bude međunarodno priznata država. Nije mi smetalo da imaju valutu i svoju zastavu. Nisam bila uznemirena, niti sam uznemiravala zbog nečega što se dešava u drugoj državi, jer o tome nisam imala valjane informacije. Nije mi smetalo da Hrvati budu Hrvati , a ne Jugosloveni. Ni njima nije smetao moj hidžab, i nisu se ljutili što ja iz svojih vjerskih ubjeđenja ne čestitam Uskrs i Božić. Nije im smetalo što volim Bosnu i Bosance.Zato, moja domovina i ja nikad nismo došli u sukob . Čak štoviše, priznali su Islam, moju odjeću na svim dokumentima, moje pravo da dijete ili ja imamo posebnu ishranu u bolnici, našim vojnicima također,a vjerovali ili ne, priznali su nam i šerijatski sklopljen brak kao zakonski valjan , sklopljen pred matičarem.I tek sad, nakon što je umrla Jugoslavija , mi imamo islamski Centar s pogledom na more ,uz uvažavanje svih susjeda istog.

Bilo bi dobro da su fašisti iz ovog sela, pardon  mjesta, shvatili da ih ne lažem, kada kažem, samo je jedan dom. Neka prave pasoše i putovnice koliko hoće, trebaju ih samo kao glasačko tijelo za politiku koja ih je i napravila ovako zabludjelima! Opet su Bosanci i Hercegovci i lijepo bi bilo da su ponosni na to, jer imaju  na što bit.

Ionako, jedino ih Bošnjaci smatraju svojim komšijama. Svima drugima su kao Katica iz Tuzle.

p.s / Ma koliko su Breawiku nastojali prikačiti 'umnu poremećenost', i time ukazati razliku između 'svjesnih terorista muslimana' i ' bolesnih ubica kršćana'  , on im to nije dozvolio. Jasno je rekao da je on "Kršćanska Al Qaida". Oglasili su se i svi njegovi istomišljenici, potvrdivši da je on i njihov uzor, i njihov glas koji se 97 puta smrću daleko čuo, u samo jednom danu. Žalosno je da ovom svijetu više znači politika koja im služi zbog kvazi teorija o 'islamskom terorizmu' , nego tih 97 mladih života, za čiju smrt treba okriviti terorizam i teroriste, ma tko bili. Ovakvoj politici su učeni Bosanci koji mrze Bosnu, ili bi htjeli da je nešto drugo. A ne može bit, jer oni prvi ne bi znali biti ono što misle da jesu. I bukva zna gdje je njeno tlo. Ne zna ? Nađite je borovoj šumi !

p.s.2 : ono na što sam 'naletila' želeći pitati Živanu da mi odobri spominjanje njenog imena i događaja u tekstu . Nije čitala moj  tekst na blogu, niti je znala o čemu pišem i mislim ovih dana...Toliko...

"Zašto ljudi misle da se pod pojmom patriotizam podrazumijeva branjenje svega što nosi naš nacionalni predznak? Sve što je "naše" ujedno je i dobro samo po sebi?
Hajmo uzeti primjer obitelji, koja je osnovna jedinica društva. Kad imate malo dijete nekad ga kažnjavate, mora odraditi kaznu, bilo u kutu, bilo sjedenjem u stolici, bilo privremenim mu uskraćivanjem omiljenih igračaka. Zašto ga kažnjavate? Je li zato što mu želite dobro ili zlo?
Kad je dijete odraslo, punoljetno, kako ga onda kažnjavamo za nešto nedopustivo?

Tako što ga učimo da preuzme odgovornost za svoje postupke.

Uzmimo sad obitelj u kojoj je sin počinio zločin, recimo da je nekoga ubio u prometnoj nesreći. Je li negiranje te činjenice odraz roditeljske ljubavi? O čemu nam svjedoče crne kronike, kako prolaze djeca moćnika koja nikad ne odgovaraju za svoja zlodjela?

Postaju bolji ili gori ljudi?

Volimo li ih, onda kad ih svojim ponašanjem učimo da je sve dopušteno i da nešto nije zločin sve dok prolazi nekažnjeno?

Tu je Zapad daleko ispred nas. Nedavno sam gledala forenzički dokumentarac o serijskom ubojici koji je godinama ubijao autostoperice, a policija mu nije mogla ući u trag. Otkriven je tako što ga je prijavio rođeni brat, nakon što ga je prepoznao na tjeralici internetske stranice FBI.
I prije je taj isti bio osuđivan za pokušaje silovanja, ali zbog dobrog vladanja nikad nije bio u zatvoru dulje od dva mjeseca. Kad su brata pitali zašto ga je prijavio one je ovako odgovorio: "Zato jer ga volim. Zato jer znam da ga to uništava, njemu je potrebna pomoć. On se ne može suzdržati, to se pogoršava, nikad nisam mislio da bi mogao početi ubijati... trebalo ga je zaustaviti. Da nisam reagirao, možda ga ne bi nikad ulovili i tko zna koliko bi djevojaka još ubio i obitelji zauvijek uništio." Tiho je govorio i cijelo vrijeme susprezao suze pred kamerom.

Za domaće pojmove ovaj je brat izdajica, zar ne? Jer mi svoje štitimo pod svaku cijenu. Ako nikako drugačije, onda upiranjem prsta u one koji su nama nešto naudili.

Ali, vidite, to sa zločinima nije klin koji se klinom izbija. Drugi zločin ne opravdava prvi, zločin je uvijek samo zločin i ništa manje od toga.
Suočavanje s tuđom krivnjom nikad nije problem, to nam dođe spontano. Suočavanje sa svojom, to je već viša razina. Za nju je potreban napredniji nivo svijesti.

Patriotizam je isticanje i ispravljanje grešaka u svom društvu- da bi ono postalo boljim- ne upiranje prstom u tuđe. Nadam će da će moj narod to jednom shvatiti. Ja koja priznajem zločine u Vukovaru ili Srebrenici kao činjenice i ništa manje zločine od Jasenovca ili Stare Gradiške nisam izdajica svoga naroda- ja sam više Srpkinja nego što će to velikosrbi ikad biti."

Živana Škorić

Ima stvari koje ne vole bit kazane. Lijepo im onako, umotanima u šutnju. Reklo bi se da ih i nema. Ali...  Tu su. Šutnjom o njima nećemo učiniti da nestanu.

Rijetko što u životu možemo promijeniti, osim sebe. Možemo korigirati svoj stav , ili se prilagoditi. A šta ako u nama proradi ono Cerićevo : "Dosta smo se mi prilagođavali, neka se oni nama prilagode!" ? :D

Kada je taj "Cerić"  stav poželjan, a kada ne ?

Ako smo sigurni da smo u pravu i da je pri nama sve korektno. Onda ne treba da se prilagođavamo.

Sad dolazimo do ključnog pitanja :

Kako znati jesmo li u pravu ?

Ima ljudi koji su toliko samopouzdani i samouvjereni, da će jako teško vidjeti da su pogriješili u bilo čemu. Ipak, manjak samokritičnosti nije uvijek nužno stvar samouvjerenosti. Jer ona je pozitivna osobina i ne služi da bahaćenje, nego za samopomoć. Vrlo često ćemo vidjeti, ili bar kad ostarimo ( oni koji uvijek misle da nemaju pojma) priznati , da se iza manjka samokritičnosti krilo nešto potpuno suprotno samouvjerenost. Oholost. Tako se zove. Znate ono, zbog čega je Iblis ( sotona ) to što jest.

S druge strane, ima ljudi koji sami sebi nikad nisu u pravu. Manjak samouvjerenosti je dobar jedino za samokritičnost, i samo onoliko koliko je potrebno da ne bude oholost.

S treće strane, imamo hrpu onih 'procjenitelja' , kojima smo malo u pravu, a malo nismo.

Da bismo sa sigurnošću mogli znati, moramo doživjeti nešto neminovno, ali ni od kog željeno. Smrt. Dan obračuna, i naš ulazak u Džennet ili ( da nas Allah sačuva ) , Džehennem. No, sa ovoživotnog stanovišta gledano, znamo da smo u pravu ako smo u granicama Zakona. Šerijjata. Onoga što se tumači kod četiri pravne škole ponekad različito, jer se na osnovu različitih ( a ponekad i istih ) hadisa crpi propis. Što god je šerijatski ispreavno - ispravnoj e. A može nam se sviđati ili ne. U okviru toga, možemo se prilagođavati .To je poželjno i znak vrlo visokih moralnih kvaliteta ličnosti.

Pročitala sam u jednoj knjizi koja se bavi brakom i bračnim pitanjima ( više preventivno , u fazama pripreme ), kako je jedan od koraka u očuvanju bračne zajednice da se par riješi štetnih rođaka i prijatelja. :DD

A šta kad živiš sa 'štetočinom' ? Kako se riješiti, a da se ne razvedeš ?

Često sam viđala žene koje su u takvoj situaciji. Muslimanke i nemuslimanke. Svojevremeno sam na jednom ženskom forumu čitala njihove probleme. Savjetovale su jedna drugu kako bi bilo najbolje postupiti. Naravno, tu je bilo i situacija nesvojstvenih islamskom braku, jer one žive nešto drugo. Ali sam se začudila prepoznajući u njihovim postovima vrlo slične situacije kao kod nekih žena , muslimanki, iz okruženja u kojem živim. I šire. Čudno... Ili su se one svojim brakovima  približile islamskim principima življenja u braku, pa otud ta sličnost, ili...su se naši brakovi udaljili od islama toliko da su kao takvi neprepoznatljivi.

Od ponuđenih tekstova na internetu, od svih knjiga koje tretiraju ovu tematiku, čitatelji traže , u biti, dvije stvari :

1. oni manje samouvjereni žele pročitati da nisu tako loši i za sve krivi.

2. rješenja. Traži se savjet. kako izliječiti nastale bolesti i čime previti rane ?

Oni previše samouvjereni ( naglasak na PREviše ), ni ne čitaju , jer znaju.

Rijetko ćemo biti zadovoljni pročitanim. Obično su to reakcije tipa :

"Znam to, ali..."

Ili, u zadnje vrijeme sve više prisutno : "Ih, to je bajka !"

Najčešće se dešava da je supruga ta koja treba da se prilagodi. I to je u neku ruku normalno. Normalno je onoliko koliko je  suprug svjestan da mora posijati da bi pobrao.

Imamo dvije opcije i ovdje:

1. Ona se prilagođava. Onda negdje usput, od silnog prilagođavanja, izgubi svoje proncipe i stavove. Utoliko postaje dosadna i predvidiva. I depresivna, ofkors, jer sama se sebi ne sviđa kao netko tko ima tuđe stavove kao svoje, a u biti ne zna koji su i zašto.Na pola puta se sjeti da je pretjerala sa prilagodbom, pa bi da stavi granicu. Ali, proš'o voz !  Njega tu već boli briga što se ona sad pokušava podići iz pepela. Brak je već u fazi kada se trebalo izgraditi poštovanje i trajna ljubav koja zamjenjuje onu usplahirenu zaljubljenost. A toga nema. Nema, jer...ona i nije ona ! A sad bi da bude i dosadna je s tm, jer...kome treba takva ?

2. Ona se ne želi prilagoditi. Razvod.

A, u biti, jedina realna i održiva opcija je da se oboje prilagode. Jedno drugom, kroz kompromis. A u kompletu i ponaosob,  Kur'anu i sunnetu Muhammeda, a.s.

Nema lijeka onome tko to ne želi vidjeti i shvatiti, pa primjeniti !

Zaista, jedini je recept prilagođavanje Kur'anu i sunnetu Muhammeda, a.s. Koliko uspijemo u tome, uspjet ćemo i u braku, društvu, a i unutar sebe ćemo biti potpuniji.

Šupljine koje se vide kroz prizmu islama, gledajući na ljude i život, niodakle i nikako drugačije nisu vidljive ! Da bi 'začepili rupe' tako  dijagnosticirane, možemo jedino posegnuti za 'malterom' firme u kojoj se kupila građa i izlio temelj građevine islamskog braka.

Istikamet. Ustrajnost. Allah daje Uputu, a na ustrajnost smo pozvani. Gdje je nema, pitanje je vremena kada će jedna, dvije, ili onoliko ličnosti koliko čini jednu porodicu, propasti. Zavisno o tome koliko se tko prilagodio neustrajnosti.

Ne možeš graditi kuću na brdu, a onda željeti U NJOJ živjeti nasred livade  !  Ili jesi, ili nisi. U postojanju nema sredine !  A islam je život. Onima koji ga žive. I ima onaj drugi život, koji muslimani ne bi trebali da žive. Nadam se da ćemo se svi uozbiljiti i shvatiti.

I da ćemo svoja tumačenja, najčešće istih ajeta i hadisa, na toliko različitih načina, približiti istini. Sredina je pravi put ( i u tome ne samo da postoji, nego je poželjna) .E, sad...nekom je sredina malo lijevo, nekom malo desno. To jest, zvat će sredinom desno i lijevo, i gore i dole...sve što mu se svidi kao optimalno. Međutim, njena definicija je jasna ! Granice su joj harami ( zabranjene stvari ). A da, haram je i ono što netko pokuša nazvati halalom, a to nikako ne može. Sve je jasno. Poslanik, a.s. je rekao -" Haram je jasan i halal je jasan." Ako nam nije jasno, onda smo mi nejasni. islam je bijela ploha.Nije šarena. Bijela je. Na bijelom se najjasnije vidi svaki ukras izvezen ljubavlju i trudom. Ali i svaka mrlja. Do nas je ako ne želimo da ih vidimo onakve kakve jesu. A kad budemo u tome odlučni, onda ćemo moći reći : "Neka se oni nama prilagođavaju !" :)

Vidjevši ovo pitanje na jednoj slici, gdje je prikazana starica koja hoda ulicom i osvrće se, najprije sam se nasmijala. Simpatično. Onda sam, po  običaju svake dobre domaćise ( hhhh), o tme razmišljala u nekoliko navrata.

Osjećaj kad ne znaš jesi li došla ili pošla. Desilo nam se svima nekad. Možda ne baš u toj formi svjesnog pitanja, više kao osjećaj koji neki od nas prepoznaju, neki ne.

Nekoliko godina ( ne znam točno koliko ) pišem blog. Svojevrsni virtualni dnevnik. Malo je tu bilo moje svakodnevnice, ako izuzmemo razmišljanja koja su me dnevno pratila. Rekli su mi, čitala sam, da je pisanje oblik terapije. Samoodgoj ili samopomoć, što već kome od nas treba.Jesam li ja nešto naučila ? Jesam. Zahvaljujući prvrnstveno Allahovom daru da primim pouku. Nekad iz kritike, nekad iz NEzaslužene pohvle, a nekad iz zasluženog ( na žalost ) slaganja sa osjetljivim temama koje nas se svih tiču na ovaj ili onaj način.

Ne sjećam se da li sam ikad naglasila u nekom tekstu, neovisno o kasnijim objašnjenjima u komentarima teksta, da ja nisam nikakva učena i "markirana" persona. Samo sam obična domaćica , majka i supruga, a prije svega Allahu hvala, vjernica. Kao takva nastojim iživjeti svoje dane. Progovaram o bitnom i ( može li to biti a da je dio života ) nebitnim stvarima i pitanjima.

Koliko je bitno da običan insan, iz mase , progovori ? Koliko je bitno da žena progovori ? Je li važno po opstanak nas, nevidljivih u masi ali esencijalnih čimbenika društva, da muslimanka progovori ?

O tome će svatko imati svoje mišljenje...

U različitosti naših stavova je bogatstvo i raskoš Allahovog stvaranja. Tako ja to vidim. Ako fizički pogledamo mozak kao organ... Svaki je gotovo isti. Muški je, kažu, malo teži ( u slučaju da netko nije zamijenio uzorka:)) . Ipak, toliko razlika u tim naoko  istim organima...Nebrojeno. Divim se tom uređenju Graditelja ovog čudesnog aparata! 

Hodajući stazom islama, trčeći prema cilju, ali i posrčući, dešavalo mi se da mislim da sam luda ! Biti različit, u ne tako dalekoj prošlosti za mene, bilo je - biti lošiji. Ili biti slabiji. Nekompatibilan sa džemaatom. A to je taaaako lažno !

Nije stvar u tome da su uvijek svi isto mislili, nego je stvar u tome da se mišljenja i razmišljanja nisu iznosila. Po mom skromnom zaključku, to je jedan od uzroka stagnacije društva.

Kroz pisanje sam  vidjela dvije stvari :

1. nisam sama, mnogo je onih koji traže potvrdu ili negaciju svog prava na izuzetnost i posebnost. Glupo je i bilo pokušati misliti da smo svi kao jedan dah ! Nismo. Poslanik, alejhisselam, rekao je da je  ummet kao jedno tijelo. Kada zaboli jedan organ ( ud), to cijelo tijelo osjeća. Ok, ako pogledamo tijelo, onda ćemo znati da bubreg i noga nisu ni slični. A ipak , oboje trpe kada je ruka slomljena.

2.  žene muslimanke ( izvin'te poštovani muškarci, o ženama pišem jer se većinom  s njima družim i čujem što govore, čitam što pišu ), jako su razvile taj osjećaj ponosa što su drugačije. Sam način na koji iznose svoja mišljenja, brane svoje stavove, iznose argumente za određene odgovore na pitanja...Fascinantno je !  Ne znam, kako je nekom palo na pamet da ih proglasi  "zatucanima" ili  letargičnima spram života ?  Toliko sam se s njima znala NE slagati i istovremeno voljeti i poštovati, da to već prelazi u umjetnost ! Žao mi je što više njih ne piše blogove, jer zaista imaju svijetu što ponuditi.

U moru ove svakodnevnice jedne muslimanke, dođoh i do pitanja s početka. Onog iz naslova.

Jesam li uopće odmakla od starta ? Ili je ovo početak povratka ? Život jedne žene često izgleda tako da pomisli da se vrti ukrug. Vrtim li se i ja ? NE ! To sa sigurnošću mogu reći. Rodni list je rekao svoje. Ne stojim. Putujem. I ne mogu se, osim unutar sebe, vratiti na početak.

Klepam ja tako šerpom od šerpu dok perem suđe , i naleti mi pitanje, za koje iskreno poželjeh čuti tuđe odgovore . Zato sam ga i postavila javno. A dobila sam odgovore koji su samo potvrdili  moje ljestvice vrijednosti  kao univerzalne. Zato ću ih prenijeti  kao ordenje na ovaj "pano", neka ostanu kao trag onima koji traže put.

 Šta je najskuplje od svega što su vam ljudi uzeli ? Ili što ste pod pritiskom "dali" ? Sloboda? nešto od imetka ? Dostojanstvo ? Sebe ?..........Kad čovjek shvati što je sve "dao", izabravši to da da, ili ne, tek onda zna šta je sve imao. Netko je sretan zbog svoje odluke, a netko ne. U čemu je važnost ? Šta je vrijednost ?

Na to sam dobila ovakav  odgovor jednog muslimana :

“vrijednost je u vjeri, životu, časti, ugledu imetku...5 stvari koje štiti šerijat..a obuhvata sve što si nabrojala.....meni je najteže što sam dao jednu stvar od vjere :( ...a koju ću inšaAllah opet vratiti..sve ostalo je rangirano ispod toga..”

Žene su davae ovakve  odgovore :

‎

"Najveći poklon što nekom možeš pokloniti je 'svoje vrijeme', jer kad nekom pokloniš vrijeme, poklanjaš mu jedan dio svoga života koji se nikad više vratiti neće!"

“ poverenje....”

“ Najskuplje je zdravlje kojeg vise nemam. Sve ostalo snagom volje uz Allahovu pomoc mogu da nadoknadim.”

“Ja sam isto danas razmišljala koliko me Gospodar voli, i koliko mi se u biti umiljava, i da sve što mi je dao ili nije dao je dobro po mene... Koliko mi je dao samo učitelja oko mene, koliko divnih učitelja, koji me uče nježnosti, ljubavi, milosti, razumijevanju, toleranciji, zahvalnosti, a to su ljudi koji me okružuju, svi k'o i ja dokaz nesavršenstva čovjeka, i težnje ka Vječnoj Ljubavi, svako na svoj način... Oni koji su manje pravedni podstiču me na božanski imperativ, da budemo pravedni, oni koji šize i gube strpljenje podsjećaju me na to da nisu na gubitku samo oni koji su strpljivi, ma mali milion primjera... itd Zaista je Gospodar Milostiv prema robovima svojim, i Njegovo je sve što je na nebesima i Zemlji, Divan li je on Gospodar i Zaštitnik...”

“ Nekad prije.... Rekla bih da su mi mozda uzeli zelju za zivotom (onu malu iskricu sto svaki insan posjeduje), da su mi uzeli ljubav, mozda i cijeli jedan dio u predjelu grudi :)... Uzeli su mi vrijeme, zelje i pojedine snove... I vrijednost tad se sastojala od cinjenice da mi ne mogu uzeti toliko snova koliko ja istih mogu svojom mastom obojati...
Sad --- dunjaluk uzima sve sto stigne Allahovom odredbom. Uzima mladost, ljepotu, nekima cast i dostojanstvo... Uglavnom uzme onoliko koliko mu insan dopusti a nekad i mnogo vise.. A vrijednost - jeste u spoznaji da je sve prolazno i da je sreca u toj prolaznosti, elhamdulillah :)”

“ ‘Uglavnom uzme onoliko koliko mu insan dopusti a nekad i mnogo vise’.kopirala sam ovu recenicu od moje prethodnice, jer  mislim isto tako da dunjaluk ljudi oko tebe, osim roditelja i djece, uzimaju onoliko koliko im ti dopustis, i kad ne dobijes za uzvrat sam sebe krivi… Ali ipak, ti dobijes opet i u tome, halalis to, bacs iza sebe i pomislis : ‘dobro je da ne traje vise’ i zahvaljujes se Gospodaru na ukazanoj novoj prilici .Tako postaje posve tacno ono - vjernik je uvijek u dobitku.Elhamdulillah!”

“Slobodu izbora, a to je za mene najgore. Stigmu kad ti nabiju, a ti se trudiš da si izgradiš jedan normalan život, za sebe i obitelj koju stvaraš. I vrijeme, koje je trebalo biti za moje dijete, za novorođenče, dala sam roditeljima, koji su birali da žive svakako, a ja da im vidam rane. Od naša 4 roditelja, samo je jedan živio i otišao dostojanstveno. Najviše planem kad mi netko kaže da sami biramo svoju sudbinu ( način života). Nije istina, biraju je i naši najbliži za nas, mimo naše volje. Šah mat, batrgao se ti iz sve snage ili ne. S njima nas vežu neraskidive spone, a to ima dalekosežne posljedice, bile one dobre ili loše. “

****************

A što je navrijednije  što ste vi ‘usput’ izgubili , dragi moji blog-musafiri ?  Znate li vi, jeste li došli ili pošli ? :))

Evo, ja sam ‘usput’  izgubila upravo to da mi je svijet ružičast. Jako mi je bilo teško pomiriti se s tim . Zato I ne znam, jesam li pošla ili došla.

Znam da nije do svijeta, nego do mog oka . Jer, ima jedan prozor, jedini realan, umjeren I potpuno uravnotežen. Ako se naučimo kroz njega gledati tako da vidimo u svim smjerovima, I kad je kišno vrijeme,Sunce… Ne može ne biti ružičasto I u crnom! Taj se prozor zove Kur’an. I otvoren je. Valjda ću naučiti koliko se trebam nagnuti da ne bude previše ni premalo. A kad god sam ga zatvorila, I ružičasto mi je bilo crno.Ako ne odmah, s vremenom. Bez izvora svjetlosti, boje ne postoje!

Kažu da su suze dobre. Ponekad. Iznose iz tijela 'loše' i višak hormona.

Kažu i da je često puta lakše kad se insan isplače. Ne znam baš...  Ja sam, na primjer, znala podbuhnuti od plača. Nekad, kad sam bila 'mala'. Onda bi mi gornji kapci očiju  pali na donje. Nisam, zbog toga, dobro vidjela.

Onda, nos bi mi se napuhao kao kruška. Usta bi otekla , pa je bilo nemoguće dalje rondati, a to mi je najteže padalo. I nisam bila baš lijep prizor svojim bližnjima.

Djeca su se nadala da neće ličiti na mene kad porastu, a muž je u čudu gledao 'ono šta je oženio'.

Kakvo lakše od plakanja ? Slijedile su obloge od raznih čajeva i  krpice sa raznim mehlemima po licu. Zahmet čitav, majka mu stara !

Ok, ako nauka kaže da je lakše i da je dobro isplakati se, onda je do mene. Nešto nisam otplakivala kako treba !

Čitala sam na  akos.ba , zanimljive podatke. I svi su mi logični i jasni. Koliko sam istraživala o tome, pokazali su se i točni. No, lijepo se u naslovu kaže - PONEKAD, MALO ZAPLAKATI.

Tu je kvaka ! Prečesto i prejako plakanje je znak da nešto ne štima sa našom psihom, a ne znak potrebe da 'otjeramo loše'  iz sebe.

Razmišljajući o ovom članku, sjetila sam se da sam jednom prilikom bila oduševljena naišavši na jedan doktorat na temu vode i nejne kvalitete, te njenih svojstava.

Poslije sam našla još neke članke, koji su potvrđivali pročitano.

Voda prima zvukove. Čak oblikuje svoje molekule spram onoga što 'čuje', a zbilja čuje !

Imala je različite oblike molekula kada bi 'slušala' muziku, kada bi bila klasična  ili rok ( tad je imala dugu kosu i mlatila je ni sama ne zna gdje ) ... Sad ozbiljno ! Slušala je voda ono što bismo joj poručivali i pamtila. Tako bi prenosila konzumentima svojstva onoga što bi zapamtila.

Ona čak razumije različite jezike, i na njih različito reagira !>>kljik

Mnogo mi je značilo, kao vjernici, u pojašnjenju učenja Kur'ana nad vodom, koju bi oboljeli pili i pri tome bivali zdraviji, Allahovom Voljom.

Također, i u istraživanju vrijednosti i posebnosti ZemZem vode. Oduševilo me to istraživanje, jer sam je i sama koristila kao lijek. Poslanik, a.s. je rekao : "ZemZem je za ono za šta ga pijete!". Interesantno ! Izgovaranje dove ( molbe Bogu ) nad tom vodom, biva 'ključ' načina djelovanja :)

Sve mi je to bivalo jasnije i jasnije, kroz čitanje ovih naučnih djela.Mada, ni prije toga nisam imala sumnje, ni malo !Šta ti je duša koju Allah uputi...Sebi i drugima korist donosi, i kad ne zna, ako vjeruje u Istinitost onoga što je objavljeno, čak i prije nego nauka to potvrdi. A uvijek potvrdi, pitanje je vremena. :)

Dakako, sami ti radovi nisu u potpunosti 'potpisani' slaganjem , ali pomažu pri donošenju zaključaka.

Nedavno sam preuzela sa neta lijepu brošuru o ZemZem vodi. A pogledala sam i video klip, u kojem naučnici ( nemuslimani, da ne bude da su pristrasni ), obrazlažu čudotvornost te vode .

Da se vratim na početak. Plakanje. Ispuštanje tekućine iz očiju. Ponekad i onoliko koliko ta tekućina ima potrebu da izađe. Bez nauke koja to potvrđuje, usudit ću se reći da je svaka suza poštar, koji sobom odnosi ružne riječi koje je tijelo čulo. I baš kroz oči, zbog ružnog lica svijeta koje su vidjele. Našim očima. I našem tijelu.

Utoliko je plakanje dobar odvodni sistem :)

p.s. / ako netko želi preuzeti brošuru o ZemZem vodi :
www.et-taqwa.com/index.php/downloads/broure/514-zem-zem-voda-najbolja-voda-na-licu-zemlje.html

p.s.2 / ako netko želi pogledati klipIĆ , meni vrlo zanimljiv i radostorastući :))
www.youtube.com/watch